Govor Predsjednika Stjepana Mesića prigodom promocije i uručenja počasnog doktorata nauka Univerziteta u Tuzli

 

 

Gospodine rektore,

gospođe i gospodo nastavnici i suradnici Tuzlanskog sveučilišta,

gospodine gradonačelniče,

gospođe i gospodo predstavnici lokalnih vlasti,

cijenjeni gosti i uzvanici,

 

 

Dozvolite mi prije svega da najsrdačnije zahvalim na visokoj časti što mi je danas ovdje ukazana. Osobito mi je drago što sam titulu počasnog doktora dobio od univerziteta u Tuzli. Kada to kažem imam na umu činjenicu koju, usput da kažem, priznaje i vrednuje i međunarodna zajednica. Riječ je o tome da je Tuzla i u teškim danima nedavnoga rata, kao i u deset godina poslije Daytona, sačuvala neke ključne karakteristike što daju povoda za optimizam ne samo kada se razmatra budućnost Tuzle i ove regije, nego i Bosne i Hercegovine, pa i regije.

 

Mislim tu, naravno, na činjenicu da Tuzlu i danas obilježavaju multikulturalnost, multireligioznost, multietičnost i nepostojanje netolerancije i diskriminacije na bilo kojoj osnovi. Rado sam gost takve Tuzle i s ponosom ću nositi titulu počasnog doktora ovdašnjeg univerziteta.

 

Umjesto klasičnog nastupnog predavanja, ja sam se radije opredijelio za to da ovdje s vama podijelim svoja razmišljanja o našoj široj regiji, o suradnji unutar te regije i o putu zemalja regije prema Europskoj uniji.

 

Govorim praktično o području na kojemu je nekada postojala jugoslavenska federacija, odnosno o Bosni i Hercegovini, državnoj zajednici Srbije i Crne Gore, o Republici Makedoniji i, naravno, o Hrvatskoj. Vi znate da su danas u igri i neki novi termini, kao zapadni Balkan, što podrazumijeva, kako se obično kaže, bivšu Jugoslaviju minus Sloveniju i plus Albaniju. No ja bih se za potrebe ovoga izlaganja zadržao na krugu zemalja koje sam spomenuo, a upotrebljavati ću za njih naprosto izraz regija, odnosno šira regija.

 

Osnovna je karakteristika toga područja da je ono do prije petnaestak godina bilo obuhvaćeno jednom državom, da je ono poslije, odnosno u toku raspada te države bilo zahvaćeno razornim i brutalnim ratovima, a da danas na njemu postoji nekoliko suverenih država, koje su sve u tranziciji i sve imaju isti cilj – ujedinjenu Europu, no na različitom su stupnju razvoja, razvijaju se različitim tempom, imaju neke zajedničke, ali i neke specifične probleme i sve se bore s potrebom da objektivno procijene nedavnu prošlost.

 

Imamo, dakle, zajedničku prošlost, jugoslavensku, a imat ćemo zajedničku budućnost – europsku. Između te prošlosti i te budućnosti je rat sa zlodjelima i zločinima, sa žrtvama i razaranjima, rat koji nije posljedica mržnje, ali koji je iznjedrio mržnju. Imajući sve to u vidu, postavljam pitanje: kako da razvijamo suradnju u regiji, kako da se odnosimo jedni prema drugima, kako da razvijamo demokraciju, kako da se legitimiramo kao zreli kandidati za Europsku uniju?

 

Odgovor je jednostavan.

 

Moramo se otrgnuti od prošlosti, ali je ne smijemo zaboraviti.

Moramo se orijentirati prema budućnosti, ali ne samo na riječima, nego i na djelima.

Moramo okrenuti novu stranicu u našim odnosima, uzimajući u obzir novonastale realnosti, ali i rješavajući se teškog balasta nedavnih ratova u kojima su naše države nastajale, odnosno u kojima su, u različitom stupnju i na različite načine sudjelovale, ili u najmanju ruku njima bile tangirane.

 

Moramo – ukratko – ponovo surađivati.

 

To je moguće isključivo na osnovi ponovno uspostavljenog povjerenja i razumijevanja. Bez toga nema temelja za suradnju, a ta će suradnja biti moguća samo onda, ako ćemo sami sebi i drugima priznati istinu o svemu, naglašavam: svemu, što se događalo u nedavnim ratovima. Ima u svim sredinama u regiji glasnih pojedinaca i skupina koji stalno pozivaju na utvrđivanje istine. Oni bi najradije istinu utvrđivali dekretima, možda bi osnivali i ministarstva istine, ali bitno je spoznati da svatko od

njih govori samo i jedino o svojoj istini.

 

Subjektivna istina, međutim, nije istina.

 

Nama treba, o tome sam govorio mnogo puta, hrabrost za suočavanje s punom istinom, sa činjenicama – ma kakve one bile.

 

Nema dilema o tome tko snosi najveću odgovornost za ratove u kojima se raspala Jugoslavija. Ali, jednako tako, ne bi smjelo biti ni dileme oko toga da su, na žalost, ratni zločini činjeni na svim stranama. I to je ta hipoteka o kojoj govorim. Nekadašnje jugoslavenske republike ne mogu danas, kao samostalne države, graditi međusobne odnose noseći teret nepriznavanja, odnosno relativiziranja ratnih zločina i grubih kršenja ljudskih prava.

 

Zločin nema nacionalnosti, mada je zločinci i žrtve imaju. Nacionalnost je, moramo to priznati, često bila motiv za zločine, ali nacionalnost ni zločinca, ni žrtve ne može biti ni objašnjenje, ni opravdanje zločina. Baš kao što progon zločinaca nije progon ove ili one nacije, ili ove ili one kategorije građana, niti ga se tako može ili smije interpretirati.

 

Puna suradnja s Haaškim sudom, a u isto vrijeme osposobljavanje nacionalnih pravosudnih mehanizama za procesuiranje ratnih zločina, nezaobilazni je uvjet kako za postavljanje čvrstih temelja naših međusobnih odnosa, tako i za našu prihvatljivost u redovima međunarodne zajednice, konkretno – ujedinjene Europe.

 

To je osnovno, ali nije jedino. Mi moramo reformirati naša pravosuđa, reorganizirati naše vojske i policije, moramo ne samo navijestiti, nego i dobiti rat protiv organiziranog kriminala i korupcije, moramo izgrađivati i jačati istinsku demokraciju i moramo, napokon, voditi politiku dosljednog poštivanja i realiziranja ljudskih prava. Tek će nas to učiniti respektabilnim državama, članicama međunarodne zajednice koje ne samo što će od ostalih biti priznate, nego će biti i prihvaćene kao poželjni i pouzdani partneri. A isto takav status moramo osvojiti i u našim međusobnim odnosima u široj regiji.

 

Regionalnoj suradnji uvijek sam u svojem vanjskopolitičkom djelovanju posvećivao osobitu pozornost. Za nju postoje ključne pretpostavke, neke od njih sežu u vrijeme zajedničke prošlosti, a neke su rezultat potreba sadašnjeg trenutka. Naše su privrede kompatibilne, mi možemo na gospodarskom planu ne samo međusobno surađivati, nego i zajednički nastupati na trećim tržištima – na onima, gdje još pamte nastupe jugoslavenskih poduzeća, ali i na drugima.

 

Sposobnošću da naše odnose dovedemo u red, da riješimo sporove tamo gdje ih imamo, mi se legitimiramo kao zrele demokracije, koje s razlogom traže svoje mjesto pod suncem u obitelji demokratskih zemalja. A spremnošću da raskrstimo s prošlošću, da prestanemo biti njezini zarobljenici, kao i zarobljenici propovjednika razuzdanog nacionalizma i lažnih heroja nedavnih ratova, pokazujemo da smo spremni ući u krug zemalja koje zajednički grade ujedinjenu Europu.

 

Ta ujedinjena Europa, to sam također već mnogo puta naglasio, milenijski je poduhvat. Nije ovo prvi puta da se Europa pokušava ujediniti. Bilo je takvih pokušaja u prošlosti. Ali, uvijek su njihovi nositelji bili oni koji su raspolagali silom, uvijek je sila i nametanje rješenja onima koji silu nisu imali, bilo osnova ujedinjavanja. I uvijek su ti projekti propadali. Sada se Europa prvi puta ujedinjuje na osnovi slobodno izražene volje svojih država i naroda, prvi puta na osnovi njihovih interesa, prvi puta dogovorom.

 

Mi pripadamo generacijama koje taj poduhvat realiziraju.

 

Niti on smije propasti, niti mi smijemo ostati izvan njega.

 

Ujedinjena Europa naša je želja, ali i naša sudbina. Ali, jednako tako kao što mi trebamo ujedinjenu Europu, tako i ujedinjena Europa treba nas. Ne samo zato što mi u nju unosimo naše bogato povijesno nasljeđe, nego i zato što tu Europu nije moguće ostvariti, taj projekt nije moguće dovršiti bez nas, bez zemalja jugoistoka Europe.

I zaključno – kako ćemo u ujedinjenu Europu ulaziti? Najprije – tako da prihvatimo europske standarde i da ispunimo uvjete koji se pred nas postavljaju. Ja volim upotrebljavati jednu usporedbu. Kada čovjek poželi postati članom nekog kluba, on mora prije svega prihvatiti i poštivati pravila koja u tom klubu vrijede. Mislim na pravila za ulazak u klub, ali i na pravila ponašanja u klubu. Isto je u osnovi i s Europskom unijom. Mi smo ti koji žele u nju ući, pa je logično da smo mi i ti koji moraju prihvatiti njezina pravila igre. Dakle – valja ispuniti uvjete i prihvatiti standarde.

 

To ćemo svatko raditi na svoj način i sebi svojstvenom brzinom. I tu često upotrebljavam jednu usporedbu kako bih objasnio zašto to samo tako može biti. Nas, zemlje kandidate, može se shvatiti kao jedrilice koje brode prema istoj luci. Ta plovidba može se odvijati po sistemu konvoja, dakle u skupini, a onda će cijela skupina ploviti brzinom najsporijega. Mislim da to nije dobro, jer zašto kažnjavati one koji su brži, dakle napredniji i uspješniji, time što bismo ih osudili da čekaju one koji napreduju sporije? Ja sam zbog toga za sistem regate, za natjecanje. Prvi će u luku, dakle na cilj, doći onaj tko je najbrži i najuspješniji, ostali će ga, svatko svojom brzinom, slijediti.

 

Taj je princip prihvaćen i upravo tako naše zemlje idu prema ujedinjenoj Europi. Na tome putu, jednako kao što će Republika Hrvatska u pregovorima o članstvu koje je upravo počela, koristiti iskustva država što su već ušle u Uniju, tako je i Hrvatska spremna sa zemljama regije koje još nisu ni kandidati, dijeliti iskustva i pomagati im.

Nitko od nas ne može pobjeći iz regije, nitko od nas ne može pobjeći od susjeda.

Od susjedstva moramo stoga napraviti dobro susjedstvo, od međusobnog toleriranja moramo napraviti suradnju, a sjećanja na nedavne konfrontacije moramo pretvoriti u lekciju iz koje ćemo naučiti što ne smijemo raditi, ako želimo ostvariti zajedničku europsku budućnost.

 

Ja sam, što se tiče budućnosti, optimist. Mislim da to svi zajedno možemo biti, mada je još mnogo posla pred nama i nikako nije vrijeme da se posustane.

Stvorili smo samostalne države. Idemo svojim putovima, ali mnogi su nam problemi zajednički, a zajedničku ćemo budućnost ostvarivati u ujedinjenoj Europi u kojoj nećemo izgubiti svoje identitete, nego ćemo njima obogatiti zajednički europski identitet.

 

Demokracija je metoda.

 

Suradnja je sredstvo ostvarivanja.

 

Europa je cilj. Na putu prema njemu surađujmo i lakše ćemo ga prijeći.

 

Hvala